Svi mi radimo prema nekim ciljevima. Svatko od nas ima neke planove za svoj život. Planiramo svoju budućnost, svoju djecu, svoju karijeru i mirovinu. Uvijek planiramo i pokušavamo provesti svoje planove. Dok sve to radimo, zaboravimo računati na sudbinu, a to nas može šokirati ako na to nismo spremni. Kad čovjek pravi planove, rezultate uvijek treba prepustiti sudbini. Inače šokovi mogu biti pogubni za našu staloženost. Da vidimo kako.
Neki ljudi ne vjeruju u sudbinu. Kako ti ljudi opravdavaju malobrojne pojave? Na primjer, zašto neka djeca dobiju rak u vrlo ranoj dobi? Zašto se osobi koja na sve moguće načine brine o svom zdravlju odjednom dijagnosticiraju bolesti koje zvuče nemoguće? Zašto jedna osoba preživi u nesreći, a druga osoba koja putuje s njom pogine na licu mjesta? Zašto neki ljudi instinktivno napuštaju neko mjesto, noć prije prirodne nesreće? Čujemo o toliko mnogo takvih čudesnih preživljavanja i okrutnih smrti, da postaje nemoguće poreći ulogu sudbine.
Novinar koji izlazi samo kako bi ispunio svoju dužnost biva otet u stranoj zemlji i nemilosrdno ubijen. Zašto? Nekoliko drugih planira otići na isto mjesto, ali usput mijenjaju svoje planove! Koja nas moć tjera da djelujemo na načine koji nam ili pomažu preživjeti u katastrofi ili nas vuku prema njoj? To je sudbina. zar ne?
Što da radimo ako je život takav? Sigurno ne možemo prestati planirati svoju budućnost? Sigurno ne možemo sjediti na jednom mjestu i pustiti sudbinu da igra svoju igru. I nakon razmišljanja o igrama sudbine, ne može se planirati i biti apsolutno siguran da će stvari ispasti upravo onako kako je planirano. Koji je najbolji način živjeti život?
Hajde da planiramo. Uložimo sve snage da planove dovedemo do ploda. Borimo se protiv svih prepreka i pokušajmo doći do ciljeva. Učinimo sve što možemo da postignemo ono što želimo. Rezultate prepustimo Bogu. Sanjati rezultate i biti sigurni da će se oni ostvariti prema našim planovima može biti veći šok ako se to ne dogodi.