Strah. Što je? Možeš li ga dodirnuti? Možeš li ga držati? Možete li ga pokazati drugoj osobi? Gotovo vas mogu čuti s mjesta na kojem sjedim. Ne ne ne. U redu, dakle, ne možete ga dodirnuti, ne možete ga držati i ne možete ga pokazati drugoj osobi. Pitanje je onda zašto? Zašto imamo strah? Strah nije ništa više od emocije ili osjećaja koji držimo u svom umu. Bojimo se emocionalne ili fizičke boli koju bi nešto moglo prouzročiti. Problem je u tome što te emocije i osjećaji utječu na način na koji živimo. Bojimo se raditi određene stvari jer mislimo da bismo mogli pogriješiti. To može biti zbog prošlih neuspjeha koje smo stvarno doživjeli ili može biti zbog neuspjeha za koje se bojimo da bismo mogli doživjeti.
Većinu vremena ono čega se bojimo, nikada nismo ni doživjeli! Nije li to ludo? Vidite, vašem umu je teško odrediti jeste li stvarno doživjeli neuspjeh ili ste ga samo umislili. U svakom slučaju, osjećate fiziološke simptome straha; kao što je želudac. Često, jer možemo zamisliti nekakav neuspjeh, vjerujemo da će se ostvariti, a onda niti ne pokušavamo! I to je ono što čini neuspjeh; osoba koja se boji pokušati jer se boji mogućnosti negativnog ishoda. Ako barem ne pokušate, nikad nećete uspjeti.